Sama rec samopouzdanje, govori o tome da se uzdamo u sebe. Konkretno to znaci da cemo se u odredjenim situacijama osloniti na svoje sposobnosti i vestine kako bi prevazisli odredjenu situaciju. Kada smo deca, veliku ulogu imaju roditelji u gradjenju samopouzdanja. Svima nam je dobro poznat sistem kazne i nagrade u vaspitanju, gde je iskustveno potvrdjeno, da deca koja su rasla uz pohvale i nagrade, imaju u kasnijem uzrastu dobro samopouzdanje, jer se kroz sistem nagrade i pohvale detetu salje poruka da ume, zna, sme i moze. Sa druge strane imamo onu grupu roditelja koja je vise kaznjavala decu za njihovo ponasanje ili odluke, ali i roditelji koji preuzimaju neku radnju od detea, npr slaganje igracaka, spremanje sobe, rade domaci zadatak itd. To samo znaci da su netolerantni na decije pokusaje da nesto urade vise puta kako bi na kraju radnja bila zavrsena. Njihove recenice su uglavnom ‘‘nemoj ti , ja cu‘‘, ‘‘nisi ovo dobro uradio-la‘‘, zasto si ovo ovako napravio-la‘‘ itd. Deca u ranom uzrastu imaju svoja prava, ali i obaveze, kao i na dalje kroz zivot. Roditelji koji idu linijom manjeg otpora zapravo oduzimaju vreme i mogucnosti da deca usvajaju socijalne vestine, ali i obrnuto. Oduzimanjem ili preuzimanjem radnji i obaveza, zapravo oduzimamo ili preuzimamo odgovornost koja je vazna u vaspitnom procesun za izgradnju samopouzdanja.
Samopouzdanje varira u toku zivota, sto je normalno, jer postoje okolnosti i stresne situacije na koje nekada ne mozemo da uticemo, pa tako u nekim periodima zivota imamo nize samopouzdanje. Vracanje samopouzdanja se postize reuspostavljanjem vestina i uspostavljanje novih, kroz koje vracamo snage i potencijale. Najcesce u tim situacijama se osobe javljaju terapeutima koji ih kroz tehnike i terapijske zadatke ponovo osnazuju.